Žepče – 22. obljetnica HVO-a: Jer da njih nije bilo, samo dragi Bog točno zna što bi bilo

dan hvo-a 2014

U Žepču se jučer i danas odvija središnje obilježavanje 22. obljetnice utemeljenja HVO-a i proslava 9. obljetnice 1. pješačke gardijske pukovnije OS BiH u organizaciji Ministarstva obrane BiH i braniteljskih udruga.

Jedan od središnjih događaja ove obljetnice bilo je misno slavlje u žepačkoj župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog koje je u koncelebraciji preko 20 svećenika i uz sudjelovanje brojnih vjernika predvodio vojni biskup Tomo Vukšić. Uz brojne uglednike iz društvenopolitičkog života misi je nazočilo i izaslanstvo Vojnog ordinarijata Republike Hrvatske na čelu  s don Josipom Stanićem, biskupskim vikarom za pastoral.
 
U svojoj propovijedi biskup Vukšić je posebno istaknuo: „Ovim razmatranjem želio bih naglasiti upravo te dvije naše trajne duhovne obveze na koje nas podsjeća ovaj svečani događaj: zahvalnost hrabrim ljudima i molitvu Gospodaru života za pokojne pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane.“

Nikako nije prihvatljivo da društvene vlasti presporo rješavaju braniteljske probleme i da ih ponižavaju tako što su često ostavljeni na rubu društva kazao je mons. Vukšić dodavši: „Nije dobro ako je netko prevario zakon i sebi omogućio prava i naknade koje mu ne pripadaju, ali još je manje moralno da nepravedne revizije ponižavaju i zakidaju stvarne junake.“

Uz pratnju vojnog orkestra i postroj zastava svečana kolona je prošla kroz grad te potom zapalila svijeće i položila cvijeće na središnjem spomen obilježju palim braniteljima u Domovinskom ratu u središtu Žepča.  Svi  nazočni su mogli razgledati i izložbu fotografija nastalih u ratu. Danas se proslava ove obljetnice nastavlja u Vojarni „Josip Karimović-Grabo“.

Propovijed biskupa Vukšića na Misi u povodu 22. obljetnice osnutka HVO
Dragi vjernici!
Draga braćo svećenici!
Poštovani i dragi pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane i Oružanih snaga!

Ovom svetom Misom, koju slavimo u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskoga u Žepču, započinje ovogodišnje dvodnevno središnje obilježavanje 22. obljetnice osnutka Hrvatskoga vijeća obrane. Mi vjernici ovim Euharistijskim slavljem, kao svojim najvećim duhovnim doprinosom koji možemo dati, u poniznoj molitvi se pridružujemo sjećanju na svu našu braću i sestre koji su, svojom hrabrošću i spremnošću da se daruju, postali razlog naše trajne zahvalnosti i molitve.

Ovim razmatranjem želio bih naglasiti upravo te dvije naše trajne duhovne obveze na koje nas podsjeća ovaj svečani događaj: zahvalnost hrabrim ljudima i molitvu Gospodaru života za pokojne pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane. Uz to, podsjetio bih također na primjer jednoga hrabroga borca iz prošlosti za slobodu hrvatskoga naroda, kao primjer kako bi katolički vjernik, u borbi za slobodu, uvijek trebao ostati vjeran svojoj savjesti, obitelji i Domovini; također usred nepravednih patnja koje mu moćni pojedinci ili državna vlast nanose.

I.

Zahvaljujemo dragom Bogu za sve one koji su sačuvali zdrave svoje živote i cijela tijela, usprkos bezbrojnih ratnih izravnih opasnosti po život, ili teškog umora i neprospavanih noći na frontovima ili na straži. Zahvaljujemo Bogu također za sve koji su preživjeli, iako s ožiljcima trauma i boli: neki možda zbog psihičkih posljedica od kojih danas trpe, drugi možda zbog gubitka nekoga od najdražih ili dijela vlastitoga tijela, i molimo uskrsloga Gospodina Isusa Krista, koji je i sam prošao kroz teške patnje koje su mu nepravedno nanesene, da im bude trajna utjeha i nadahnuće u podnošenju boli i nepravde.

S obzirom na njihove ogromne zasluge, nikako nije prihvatljivo da društvene vlasti presporo rješavaju njihove probleme, da ih ponekada zakidaju u njihovim zakonitim ili stečenim pravima, da ih ponižavaju tako što su često ostavljeni na rubu društva: bez stalnoga posla, bez redovite plaće, bez zaslužene naknade ili mirovine, a ponekada i bez vlastitoga krova nad glavom. Zbog takva odnosa, ponetko od njih ima dojam da je bio grubo iskorišten u smislu da su njihova tijela i životi smatrani korisnima dok su, tijekom rata, hrabrim umijećem ulijevali povjerenje i u nama gasili naše strahove. Tako, iako je njihova hrabrost mnogo puta u ratnim danima značila smrt našemu strahu, danas su sami ponekada prisiljeni živjeti u strahu za preživljavanje svojih obitelji.

Nije dobro ako je netko prevario zakon i sebi omogućio prava i naknade koje mu ne pripadaju, ali još je manje moralno da nepravedne revizije ponižavaju i zakidaju stvarne junake. Stoga pozivamo pravnu državu da svakom čovjeku omogući ono što mu po zakonu pripada, ono na što ima pravo u skladu sa svojim ljudskim dostojanstvom i stečevinama suvremene civilizacije. I ne samo kad se radi o bivšim vojnicima, već o bilo kojemu čovjeku i narodu.

Podizanje glasa, tijekom obilježavanja ove obljetnice, za njihova prava i upućivanje žive molitve Kralju Mira naša je obveza i izraz našeg izravnog i cjelovitoga vjerničkog oblika zahvalnosti svima koji su dostojanstveno i s ponosom nosili odoru hrvatskoga vojnika.

Neka ih Bog poživi u miru, dostojanstvu, strpljivosti i trajnoj vjernosti Kristu! Jer da njih nije bilo, samo dragi Bog točno zna što bi bilo.

II.

U svojoj molitvi za pokojne i sjećanju danas smo posebice blizi onim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane koji su predali dušu Bogu Ocu a tijelo materi Zemlji i čekaju uskrsnuće. Molimo Gospodara života da im bude milostiv, da im oprosti njihove slabosti, osobito one izazvane ratnim nepravdama koje su im bile nanesene, i nagradi ih vječnim životom. Molimo također za članove njihovih obitelji – očeve i majke, supruge i muževe, braću i sestre – koji su duboko ucviljeni i ožalošćeni. Molimo i za njihove zaručnice i zaručnike kojima je, smrću drage osobe, uskraćeno ostvarenje životnoga mladenačkog sna. Posebice pak molimo za djecu koja su, zbog gubitka roditelja, bolno živjeli dane svog odrastanja.

Kao katolički vjernici sjećamo se i molimo. To je naša zadaća! Naša čast! Autentičan izraz naše katoličke vjere! No u nama će katolička vjera i njezin moral u potpunosti i praktično zaživjeti tek u onom trenutku u kojemu u nama umre svaki oblik želje za osvetom. Stoga, dok molimo za vječni život svih pokojnika, molimo također za smrt osvete i mržnje. Jer samo u onim ljudima, u kojima su umrle mržnja i osveta, živi ljubav. Ta oslobođenost „od“ zla jest sloboda shvaćena na kršćanski način. Ona je naš vjernički cilj. Sloboda „od“ je stanje moralne i psihološke suobličenosti Kristu Gospodinu i osnovica na kojoj započinje međuljudski proces opraštanja i primanja oproštenja te uspostava društvenoga sklada.

III.

Dragi vjernici!

Kao što vam je dobro poznato, hrvatski se narod stoljećima kroz prošlost borio za svoju slobodu. Na tom putu mnogi su pojedinci nepravedno stradali, a za neke dokumentirano znademo da su istovremeno uspijevali biti dosljedni u traženju slobode i vjerni svojim kršćanskim uvjerenjima, čak i u najtežim trenucima. Ovdje bih vas podsjetio samo na primjer bana Petra Zrinskoga kojega je, zajedno s njegovim šurjakom Franom Krstom Frankopanom, austro-ugarska vlast osudila na smrt i, na zgražanje tadašnje europske javnosti, pogubila 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. U presudi Petru Zrinskomu, kao obrazloženje, pisalo je da je on „htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo, to jest nezavisni hrvatski vladar, te je stoga doista vrijedan da na glavu umjesto krune dobije krvnički mač“.

Noć prije pogubljenja obojica su napisala oproštajna pisma svojim suprugama. Petar Zrinski na hrvatskom supruzi Katarini, a Fran Krsto na talijanskom supruzi Juliji Naro.

Pismo Petra Zrinskoga smatra se jednim od najpotresnijih pisama ikada napisanih na hrvatskom jeziku i jednim od najljepših pisama onoga doba uopće. To je razlog što je vrlo brzo bilo prevedeno na njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski, španjolski i mađarski jezik. A u jeziku iz onoga vremena glasi: „Moje drago Serce, nimaise žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati poleg Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetom thronušem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćeriu Auroru Veroniku blagoslovi. Grof Zrini Petar.“

Draga braćo i sestre!

Molimo Gospodina da nam pomogne u nastojanjima da nasljedujemo ovakve velike uzore koje ni strašna nepravda nije mogla odvojiti od njihovih velikih ideala.

A po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca, mučenika i svjedoka nade u slobodu, u čiju čast ćemo blagosloviti kapelicu u vojarni u Žepču, kad Božji Promisao dopusti a dobrota ljudi posao privede kraju, neka Gospodin svim živima udijeli ustrajnost kršćanske vjernosti, sreću i zdravlje, a svim pokojnima, po svom milosrđu, oprosti njihove grešne čine i nagradi ih za njihova dobra djela!

Bila im laka zemlja u kojoj čekaju uskrsnuće tijela i život vječni! Amen!

Radiopostaja Žepče

Odgovori