Baner

Program

Glazbomat

  Za Vaše glazbene želje!
  SMS poruka na broj:
  +387 (0)63-286-251
  ili e-mail na adresu:
  radio@postaja.ba

Raspored

Info

Kontakt

  Radiopostaja Žepče
  Frekvencija 95,9 Mhz

  Adresa:
  Zagrebačka b.b.
  72230 Žepče BiH

  Telefoni:
  tel: +387 32 883 319
  fax: +387 32 883 143

  E-mail:
  radio@postaja.ba

Armani Trade redovni akcijski katalog 13.05.-27.05.2019.

Armani akcije_nez_konkurencije

Prije 140 godina: "Žepče nije ni po čemu osobito"

Zepca 1890Tijekom svog prolaska iz Doboja prema Zenici, na današnji dan prije 140 godina, 24. svibnja 1879., francuski putopisac Caix de Saint-Aymour (Vte) je opisao stanje u Bosni  neposredno nakon Austro-Ugarske vojne okupacije. Tom prilikom, Francuz je za Žepče napisao da "nije ni po čemu osobito". Ovu njegovu putopisnu reportažu, koja je objavljena u knjizi  Franje Marića Kronologija žepačkog kraja 1458-20, prenosimo vam u cijelosti.

Nakon što napušta Doboj, željeznica prolazi kroz klanac Kosna gdje su Austrijanci vodili svoju prvu ozbiljniju bitku. U Doboju nisu ništa o tom klancu čuli i ta ih je potpuno stiješnjena udolina vrlo iznenadila.

Zatim prolazimo kraj mjesta gdje se Usora, nabujala od Jablanice (rijeke Jablan), ulijeva u Bosnu i stižemo u Maglaj, grad magle, gdje se nalazi vrlo značajan utvrda iste gradnje i iz istog razdoblja kao i onaj u Tešnju, a potom prelazimo Bosnu. Dolina ove rijeke sigurno je uvijek bila središte bogatstva provincije kojoj je dala i ime. Kako se udaljavamo od Doboja, zemlja je sve bolje obrađivana. Napuštamo područje pašnjaka i ulazimo u istinski poljoprivredno područje, barem uz obale rijeke. Sve češće nailazimo na sela, a na brežuljcima sve češće vidimo ruševine tvrđava, što sa sigurnošću dokazuje da je bilo vrlo važno biti gospodarom ovog prolaza kako bi posjedovao cijelu zemlju. Od Maglaja dalje obrađeni su čak i obronci planina, budući da dolina postaje preuska za potrebe stanovništva.

U Žepče stižemo u trenutku kad se velik broj dobrostojećih turskih obitelji (koje ipak ne pripadaju kasti velikih begova) sprema ukrcati na vlak koji ide prema Brodu. Oni idu u Kostantinopol, a izgleda da su i mnoge druge obitelji donijele istu odluku. Da svi Turci tako otiđu, to bi vrlo olakšalo bosansko pitanje, ali ga ne bi u potpunosti riješilo. Žepče nije ni po čemu osobito. Njegova utvrda koja se smjestila u dolini tek je veliki pravokutnik okružen kanalima i omeđen četirima četvrtastim kulama. Koristimo situaciju što moramo čekati kola predviđena za naredni dio puta pa razgledamo grad, ali ga bez žaljenja uskoro napuštamo zahvaljujući uslužnosti zapovjednika i drugih časnika koji su, kao uostalom i svugdje, vrlo blagonakloni.

Na izlazu iz Žepča, dolina je i dalje prilično široka, ali se od Begova sužava i malo nakon Orahovice stižemo u klanac Vranduk. Govori se da je u Begovu Hanu (na mjestu zvanom Golubinje) ubijen g. Pérot, talijanski konzul, čijeg sam ubojicu susreo u Brodu, a odveli su ga u Osijek kako bi ga tamo pogubili. Austrijanci, koji su u Bosnu ušli 5. kolovoza 1878., stigli su tek do Žepča. G. Pérot koji se vraćao na svoje radno mjesto u Sarajevo želio je, unatoč preporuci glavnog stožera, ići dalje govoreći da već 15 godina živi u Bosni i dobro poznaje njezine stanovnike te da mu od njih ne prijeti nikakva opasnost... Tu je nepromišljenost platio životom. Istina je također da je sa sobom nosio velik iznos novca, što je sigurno dodatno pridonijelo eksploziji fanatizma.

Vranduk, sa svojim uskim i živopisnim klancem, ključan je za gornju Bosnu, a tu su uvijek zaustavljani osvajači, bilo da dolaze s juga, poput Turaka u 15. stoljeću, ili sa sjevera, poput nedavno Austro-Ugara. Prolazimo nekoliko kilometara kroz to grlo gdje ima mjesta samo za rijeku, željezničku prugu i cestu koja prolazi ispod dvorca kroz nedavno probijen tunel. Čak je na više mjesta potrebno uspeti se uz brdo.

Potom se dolina naglo širi u lijepu i dobro obrađenu ravnicu na kojoj pasu stada ovaca i koza, gdje se pod živopisnim mostom, pod kojim ujedinjeni teku potoci Vrazil i Kočeva, pritoci rijeke Bosne, uzdiže gradić Zenica.

Smješteni smo u Zenici u katoličkoj župnom dvoru, gdje su nas najsrdačnije dočekali. Poglavar franjevac trenutačno ugošćuje nekoliko svojih kolega, među kojima je i poglavar velikog samostana Guča Gora u okolici Travnika. On nam također nudi gostoprimstvo u svojemu samostanu, što rado prihvaćamo.

Upravo sam vidio tamošnje kršćane i mislim da mi je to jedinstveno iskustvo. To nedjeljno jutro prisustvovao sam župnoj misi koju je vodio zenički župnik. Sve mi je trebalo izgledati groteskno: jadna crkva, brkati župnik koji kao da vjernicima govori uvrede kad se okreće za Dominus vobiscum, unjkavo pjevanje na jeziku kojemu ne razumijem ni riječ, glave muškaraca koji, skinuvši turbane i fesove s kosom obrijanom na čelu i dugim skupljenim uvojcima, podsjećaju na prave Kineze. Ali naprotiv!

Moram priznati da sam bio ganut na pozitivan način osjećajući se daleko od vjerskih službi u civiliziranim zemljama u kojima pristojan i svježe obrijan gospodin na mrtvom jeziku mrmlja još mrtvije fraze pred auditorijem koji jedno brine o poštivanju društvenih normi i osobnoj udobnosti. Ovdje se, naprotiv, osjeća da postoji srce koje kuca u jedinstvenom ritmu, a sve su žile povezane sa svećenikom koji se nalazi na oltaru. Naravno, nema stolica, svi sjede po turski na podu, muškarci pred oltarom desno, a žene lijevo. Crkva je cijela drvena osim vanjskih zidova. Lastavičja gnijezda su posvuda, golubovi guguću po stropnim gredama, nekoliko pasa ulazi i izlazi kao da su kod kuće, osjećamo da je to prava Božja kuća u kojoj ima mjesta za sva živa bića: i za ljude i za životinje. Sva su vrata širom otvorena, ovjde kad ne kiši tako lijepo sija sunce! Prvi put zvoni u devet sati. Koja radost za te dobre ljude! Za mnoge od njih dolazak kršćana s druge strane Save najznačajniji je po tome što im je omogućio slobodu posjedovanja zvona i ta zvona za njih predstavljaju simbol oslobođenja.

Kad se nekoć raja bunila zbog begovih nameta, ovaj je odgovarao: "Nevjernik nam mora sve osigurati, zemlja je turska." Zvona ne zvone, a muslimanska je molitva ovdje suverena. Kršćani su bili prisiljeni lupati letvama kako bi najavili svoje obrede. Stoga su, čim su mogli, požurili uz kapelicu izgraditi neugledan zvonik od dasaka na čiji su vrh objesili zvona zahvaljujući velikoj darežljivosti g. Strossmayera, đakovačkog biskupa, što im je razgalilo srca. Koja zvonjava tijekom sata dok vjernici stižu, jedni pješice, drugi na malim konjima koje vezuju posvuda oko crkve, što stvara živopisnu zbrku!

Od 13 stotina katolika koliko ih župa broji, oko tisuću su tu kad misa počinje. Nakon škropljenja blagoslovljenom vodom, što savjesno obavlja jedan čovjek koji hoda crkvom i prska vjernike koji kleče, slijedi prva propovijed o paklu koji, čini se igra značajnu ulogu u vjeri tih jednostavnih ljudi budući da usred obreda ponovno slijedi druga prodika na istu temu, a govornik to radi vrlo zorno. Potanko opisujući to grozno mjesto, unaprijed tamo šalje sve one koji ne dolaze na misu, koji ne daju novce za crkvu, koji odbijaju postiti itd. Ono što me najviše dojmilo tijekom tog govora bio je stav tih ljudi. Taj stav ne dokazuje vjerodostojnost onoga u što vjeruju, isto kao što ni ljubav ne dokazuje savršenstvo voljene osobe, ali velike ljubavi, kao i jaka vjera, uvijek su potresni, a ovdje ima vjere, istinske vjere.

U svakom trenutku ljudi odgovaraju tijekom službe, u dva navrata svećenik okrenut prema vjernicima moli dugu slavensku molitvu koji svi poluglasno prate. Kad god je riječ Isus izgovorena, čak i u propovijedima, svi odgovaraju: "Hvala! Hvaljen Isus budi." Kod podizanja svi drže obje ruke u zraku, žene sa svojim krunicama u stavu obožavanja i naginjujući se, čuje se šaputanje zajedničke molitve, a tijekom mise, kad svećenik podiže hostiju, padaju ničice pred nju, posebno prije Oče naša, svi šireći ruke. To se sve radi u zboru, s predanošću u kojoj nema ničeg izvještačenog. Pričešćuje se dvadesetak ljudi, muškaraca i žena, svi ti ljudi djeluju zadovoljno, ali nemaju onaj blaženi i usiljeni izraz koji često nalazimo kod naših prvopričesnika.

Na kraju mise, prije pjevane molitve za cara, svećenik čita naredbe vlasti: jutros je konkretno rekao da se svi kandidati za žandarmeriju moraju prijaviti kod njega, da oni koji još nisu platili porez moraju to što skorije napraviti jer Franji Josipu trebaju novci, da će on, župnik, uskoro napustiti župu te da svi oni koji još nisu platili svoj danak moraju to što skorije napraviti pa je sve te dužnike prozivao po imenu navodeći točan iznos koji duguju. To je zaista bilo vrlo izravno.

RPŽ UŽIVO

Duga ideal_baner_2019

reklama-postaja03